Sovići su valjda od postanka bili prvenstveno stočarski kraj. Sredinom 20. stoljeća kad sam bio dijete najviše su se uzgajale ovce i krave, jer su državne vlasti 1948. zabranile držati koze koje je do tada uzgajala svaka obitelj. Svaka obitelj je imala konja, rijetko tko dva, a oni siromašniji su mjesto konja držali magare. U rano proljeća se redovito nabavljala i malo krme, koje bi se hranilo do jeseni radi masti, slanine i pršuta. Svinje bi se kupovale u Mostaru, a ponekad bi Nevesinjci znali dotjerati i u Soviće.

Nije lako bilo platiti svinju ili kako su obično Sovićani govorili krme, makar i ne bilo skupo, kad se nema para. Kad se nekako i našao novac, a morao se naći jer što ćeš jesti preko zime ako na jesen nisi zaklao krme, bio je problem čime ćeš ga prehraniti. Najgore je bilo u rano proljeće, jer spirina je bilo malo, ako ih je uopće bilo, jer se redovito sve pojelo što bi se stavilo na stol. Kasnije je opet nekako bilo lakše, učupalo bi se po krumpirima štira, slatkovine i slično. Kad bi se pokupio ječam nešto bi dobilo i krme, pa onda sitni krumpiri kad bi se počeli kopati. U rano proljeće toga nije bilo, pa se onda tražio kozlac.

Kozlac je trava velikih listova i među prvima bi brzo narasla u rano proljeće. Nevolja je bila što je kozlaca bilo malo i rastao je najviše po Dragama prema Cimu i to u drači i među trnjem. Išlo se tražiti kozlac do Cima, Podružja i Vihovića. Znalo se izgubiti pola dana da se učupa pola vreće kozlaca, a nekad ni toliko i još te izbode drača i trnje. Kozlac bi se skuhao i po njemu se posulo malo mekinja ili brašna i davalo krmetu. Mi đaci smo bili oslobođeni jer smo morali ići u školu, a u školu se išlo i subotom. Kad bi školska godina završila više se nije tražio kozlac jer je bilo i druge trave koja se mogla dati krmetu.

U našoj ogradi koju smo nazivali Dolina nalazi se stari kameni križ. Isklesan je iz kamena koji je druge vrste, od okolnog kamenja. Na križu je i natpis napisan bosančicom ili kako je još zovu hrvatska ćirilica. Uvijek me zanimalo što piše na križu, ali je natpis dosta oštećen i koliko mi je poznato nitko nije uspio pročitati ni djelomično što na križu piše. Možda se nitko tko dobro pozna bosančicu nije ozbiljno ni potrudio da pročita natpis na križu. Prema tome starom križu već od ranog djetinjstva imao sam posebno poštovanje koje sam vjerojatno baštinio od roditelja jer su oni bili pažljivi prema križu i uvijek bi se prekrižili kad bi pored njega prolazili. Križ je jedan, ali na širem prostoru ne samo u Dolini nego i u Plandištu i na Ćićinoj Prigradi nalaze se stari grobovi. Ja se nisam nikada usudio dizati kamenje da vidim imali ljudski kostiju, ali neki su nalazili grobove radeći ili iz radoznalosti

U selu se međutim nije sačuvala nikakva priča ni legenda ni o starom križu ni o groblju koje je tu očito nekada bilo. Po tome zaključujem da su Sovići bili jedno vrijeme napušteni. Da li je to bilo krajem 17. stoljeća kad se iz Goranaca pa i iz cijele Hercegovine iselila većina katoličkog stanovništva iz straha od turske odmazde ili je to bilo i nekad prije? Pričalo se o tome kako su nekad krave srušile križ nakon čega je nastala velika oluja u selu koja je čupala drveće i rušila krovove i koja se smirila kad je križ ponovno stavljen na svoje mjesto, ali ta priča ne kaže ništa o nastanku križa. Znale su ponekad pobožne osobe u bolesti ili u kakvim drugim potrebama doći kod križa i pomoliti se, da prime milost u nevolji.

da se uvjere u istinitost onih koji su to vidjeli.

U ljeto 2010. godine bio sam na misi u crkvi sv. Nikole Tavelića u Domazetima u Raškoj Gori. Moju pažnju je privukao stari križ kod crkve. Ljudi koji su bili na misi pričali su mi da se križ nalazio na drugom mjestu, ali su ga tu donijeli kad je sagrađena crkva. Stari križ je veći nego naš sovićki, ali na njemu nema natpisa. Ne sjećam se da li su mi tada spominjali legendu o krvavoj krizmi. Ako i jesu ja očito nisam tome poklonio pažnju.

Početkom svibnja 2011. pozvao je mene i Matu g. Dragan Vidović da odemo u Đubrane pogledati stari križ jer je pripremao članak o Đubranima. Ja sam volio otići u Đubrane, jer nisam nikad tamo bio, a kad sam bio dijete Đubrane su stari često spominjali posebno pokojna Jela. Poneka je znala izrecitirati i pjesmicu: