Sovićani su od pamtivjeka svakodnevni odlazili pješke u Mostar iz raznih razloga. Kad je trebalo otjerati žito u mlinicu ili prodati tovar drva ili kupiti nešto veće što se nije moglo nositi u torbi na leđima onda se išlo s konjem ili magaretom. Kad se išlo s konjem onda je put bio uz progon. Lukasovi i Ćošalini imali su konjski put kroz svoju ogradu. Mi đaci kad smo počeli ići u Mostar u školu znali smo subotom i nedjeljom ići kroz Malu Ogradu pa ispod Brojnica  niz Bus dok ne bi izišli na cestu. Redoviti put pješke je ipak bio kroz Brojnice. Put kroz Brojnice bio je najzgodniji jer je bio najmanje kamenit, zimi je bio zaštićen od vjetra, ljeti je bilo dosta hladovine gdje se moglo predahnuti od vrućine. Kad bi pao mrak ako si imalo bio strašljiv nije bilo ugodno samu proći kroz Brojnice. Kad se kod Meiđaka ušlo u Brojnice ili s druge strane prešao duvar iz Male Ograde više nisi vidio ni sela ni Meiđaka, ni ceste samo nebo i Planinicu. Iako put kroz Brojnice nije dug, po mojoj procjeni kakvih tristo metara, s tog dijela puta su se znale pripovijedati razne priče i doživljaji. Ja ću ispripovjediti dva doživljaja koje je pripovijedao moj pokojni otac onako kako sam ih zapamtio.

 Jedan od redovitih poslova koji su Sovićani svake godine radili bilo je „kresanje grma“. U književnom jeziku grm je biljka koja se ne može ili ne uspije razviti u stablo nego ostaje niska ili kržljava. Ono što su Sovićani i neki drugi krajevi nazivali „grm“ u standarnom jeziku se čini mi se, naziva līšnjak, ali ja ću ostaviti uobičajeni naziv kako su govorili Sovićani.

Grm se kresao poslije Velike Gospe kad lišće na granama uglavnom prestaje rasti, ali se još uvijek čvrsto drži za grane. Kresale su se grane jasena i duba (hrasta). Drugo drveće nije bilo prikladno za kresanje. Za kresanje jasena se obično koristila posebna alatka koja se zvala kosor. Kosor ima zakrivljeno sječivo na dugoj dršci i malo je bilo tako visokih jasena da se nisu mogli okresati bez penjanja na stablo. Dubovi bi se kresali sa malom sjekirom kratke drške jer se na njih moralo penjati do vrha da se odsjeku grane, pa bi dugačka drška smetala među granama. Odsječene grane su ostavljene jedno vrijeme na suncu dok se lišće na njima ne osuši, a onda bi se pažljivo slagale oko izabrane stožine u grm ili līšnjak (stog od grana s lišćem). Pazilo se na vrijeme da ne bi bilo kiše dok se grane suše, jer bi pokislo lišće u vrijeme sušenja uvelike gubilo na kvaliteti. Prvo su se slagale jasenove grane, a prema vrhu dubove (hrastove). Kad su složene sve grane na njih se stavljalo deblje drveće i povezivale sa stožinom da pritisne složene grane da ih vjetar ne može nositi i da kiša ne ulazi u grm. Moralo se sve tako složiti i urediti da voda ne može ulaziti u sadiveni grm. Jer ako prođe voda kroz grm za vrijeme jesenskih kiša uzaludan je sav posao.

 Stabla su se kresala svakih osam do deset godina. Kresanje nije štetilo drveću, već je lišće na mladim granama bilo bolje, a i okresano drveće je manje imalo hlada, pa je trava u ogradama mogla bolje rasti. Svaki domaćin je tako planirao da može u ogradi saditi svake godine barem jedan grm.

Grm je preko zime bila hrana za stoku. Najprikladniji je bio za koze, ali su ga jele ovce i krave. To je bila manje kvalitetna hrana, ali kako obično nije bilo dovoljno sijena, dobro je došao i grm da se sijeno brzo ne potroši.  S onih stabala koja se te godine nisu kresala čemalo se ponekad lišće sušilo i ubacivalo u pojatu. Čemalo se samo lišće jasena. Osim toga u kasnu jesen kad bi lišće već opalo sa stabla znao se kupiti šušanj (opalo suho lišće) koji nije služio za hranu, nego se stavljao pod stoku da ne leži na mokrome, a tako je bilo više i gnojiva za njiva na proljeće. Čemanje lišća i kupljenje šušnja je za mlade bio jedan od najdosadnijih poslova i nerado su to radili.

Kresala se i rašeljka, ali se ona kresala u proljeće i rano ljeto i nije se sušila nego su zeleno lišće s grana u toru brstili kozlići i janjci.

Suhe grane s kojih je stoka pojela lišće kroz zimu, ljeti su služile za kuhanje varenike (mlijeka) i druge hrane. One nisu bile prikladne za trajniju vatru, jer su brzo izgorjele, ali su za kratko vrijeme stvarale visoku temperaturu za skuhati na brzinu.

Ne znam tko je i kada skresao i sadio zadnji grm u Sovićima. Nekad je to bila redovita aktivnost, koja danas pomalo u suvremenom načinu života pada u zaborav. Ovaj zapis želi sačuvati sjećanje na to.                                                        

                                                         Marinko Ivanković