Strict Standards: Non-static method mosCache::getCache() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.php on line 200
Sovici.info
spacer.png, 0 kB

Strict Standards: Non-static method mosCache::getCache() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.php on line 133

Strict Standards: Non-static method modules_html::module2() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.php on line 166

Strict Standards: Non-static method modules_html::modoutput_xhtml() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.html.php on line 112

Strict Standards: Non-static method modules_html::module2() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.php on line 166

Strict Standards: Non-static method modules_html::modoutput_xhtml() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.html.php on line 112

Strict Standards: Non-static method modules_html::module2() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.php on line 166

Strict Standards: Non-static method modules_html::modoutput_xhtml() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.html.php on line 112

Login Form






Zaboravili ste šifru?
Ako još nemate Korisnički račun, možete ga kreirati ovdje.

Strict Standards: Non-static method modules_html::module2() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.php on line 166

Strict Standards: Non-static method modules_html::modoutput_xhtml() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.html.php on line 112

Syndicate


Strict Standards: Non-static method mosAdminMenus::ImageCheck() should not be called statically in /home/sovici/public_html/modules/mod_rssfeed.php on line 22

Strict Standards: Non-static method mosAdminMenus::ImageCheck() should not be called statically in /home/sovici/public_html/modules/mod_rssfeed.php on line 22

Strict Standards: Non-static method mosAdminMenus::ImageCheck() should not be called statically in /home/sovici/public_html/modules/mod_rssfeed.php on line 22

Strict Standards: Non-static method mosAdminMenus::ImageCheck() should not be called statically in /home/sovici/public_html/modules/mod_rssfeed.php on line 22

Strict Standards: Non-static method mosAdminMenus::ImageCheck() should not be called statically in /home/sovici/public_html/modules/mod_rssfeed.php on line 22
spacer.png, 0 kB
 

Strict Standards: Non-static method mosCache::getCache() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.php on line 133

Strict Standards: Non-static method modules_html::module() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.php on line 174

Strict Standards: Non-static method modules_html::modoutput_table() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.html.php on line 69
Galerija

Strict Standards: Non-static method modules_html::CustomContent() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.html.php on line 313
Za pregled slika kliknite na link GALERIJA s lijeve strane
 

Strict Standards: Non-static method mosMainFrame::sessionCookieName() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.php on line 34

Strict Standards: Non-static method mosCache::getCache() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.php on line 36

Strict Standards: call_user_func_array() expects parameter 1 to be a valid callback, non-static method HTML_content::show() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/Cache/Lite/Function.php on line 114

Strict Standards: Non-static method HTML_content::_Itemid() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 444

Strict Standards: Non-static method HTML_content::_linkInfo() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 447

Strict Standards: Non-static method HTML_content::Title() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 462

Strict Standards: Non-static method HTML_content::PdfIcon() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 465

Strict Standards: Non-static method mosAdminMenus::ImageCheck() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 681

Strict Standards: Non-static method mosHTML::PrintIcon() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 468

Strict Standards: Non-static method mosAdminMenus::ImageCheck() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/joomla.php on line 2245

Strict Standards: Non-static method HTML_content::EmailIcon() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 471

Strict Standards: Non-static method mosAdminMenus::ImageCheck() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 713
Priče don Radoslava Zovke
Strict Standards: Non-static method HTML_content::EditIcon() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 615
PDF Ispis E-mail

Strict Standards: Non-static method HTML_content::Section_Category() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 503

Strict Standards: Non-static method HTML_content::Section() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 738

Strict Standards: Non-static method HTML_content::Category() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 741

Strict Standards: Non-static method HTML_content::Author() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 506

Strict Standards: Non-static method HTML_content::CreateDate() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 509

Strict Standards: Non-static method HTML_content::URL() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 512

Strict Standards: Non-static method HTML_content::ModifiedDate() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 528

Strict Standards: Non-static method HTML_content::ReadMore() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 531
Sovici.INFO   
Monday, 04 November 2013

Strict Standards: Non-static method HTML_content::TOC() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 518

Don Radoslav Zovko ove priče napisa o svom rodnom Pologu, ali one su lako spojive i sa životom u susjednim Sovićima.

Opis nekih poslova u prošlosti u Pologu[1]

 

Oranje zemlje

U Pologu od početka prošlog stoljeća do Drugog svjetskog rata oralo se plugom i ralom kojega su vukli volovi ili konji. Od Drugog svjetskog rata pa sve do oko 1970. oralo se plugom i živinskom zapregama a onda je zamjenjuje traktor.

Tijekom povijesti bilo je više varijanti plugova i rala. Najprije je bilo ralo kompletno drveno, pa onda ralo s željeznim lemešom. Prvi plug bio je drveni s željeznim lemešom, dok se nije počeo proizvoditi cijeli željezni plug. I ralo i plug vukli su volovi a kasnije konji.



[1] Ovaj rad napravio sam uz pomoć moje braće: Ante i Ivana te sestara: Ivice i Sofije a i sam sam sudjelovao u mnogim navedenim poslovima ili sam gledao kako ih drugi rade.

 

 

Oprema za konje i volove kod oranja

Oprema za volove i konje za oranje zvala se „lis“. Ona se sastojala od jaram i teljiga u što su se uprezali volovi. Jaram se vezao s krivim ojem za žagre, a vezao se s gužvom koja se pričvršćuje zaornjem. Krivo oje spaja se s plugom preko žagara. Žagre su dvije daske koje su međusobno povezane s tri drvena klina. Prvim klinom žagre se pričvršćuju za krivo oje a trećim klinom za plug. Plug se sastoji od lemeša na kojemu su dvije ručke s kojima orač drži plug i upravlja s njime. S lemeša do žagara pruža se tvrdi, oko 1,5 metara dugački metalni držač, po imenu gredelj. Pod gredeljem su dva željezna točka koja se pričvršćuju za gredelj i na toj sponi određuje se pomoću vinta i lanaca dubina brazde. S prednje strane točkova (kola) nalazi se mala ruda koja se povezuje sa žagrama. Uz držač pluga nalazi se drveni štap na čijem se dnu nalazi metalni strugač za čišćenje pluga kad s za njega zalijepi vlažna zemlja.

Volovi se tjeraju s ostanom. To je dugački drveni štap na vrh kojega se nalazi željezni šiljak kojim se bodu volovi da bolje tegle. Jedna osoba vodi volove, a druga drži plug. Kad su volovi iskusni i mirni a nema velike vrućine i nije teško orati. Ali kad sunce prižeže, volovi neiskusni, dođe obad, ne daju se svrnut u brazdu. Kad se zaobadaju pobjegoše s polja u hlad, nekad s plugom a nekad se otrgnu od lijesa pa uhvate trku preko polja. Onda je muka uhvatit ih i ponovo početi orati. Volu u brazdi je bilo teže vući plug nego onom izvan brazde. Kad se oralo s četiri vola onda su dva bila u brazdi a dva izvan brazde. Velika je muka bilo svrnuti mlado june u brazdu i naučiti ga da u brazdi vuče plug. Nije uzalud rečeno za tvrdoglavu osobu: Zavro ko june iz brazde!

Sličnu opremu za oranje imali su i konji. Umjesto jarma i teljiga oni su imali na vratu komoć sa štrangama koje su bile vezane na vagire koji su bili na gredelju pluga.

 

Brana

Kad se njiva uzore onda se posije žito i zatim pobrana. Brana se obično pravila od drinova pruća. Sjeklo se drinovo pruće oko 1,5 metar dugačko i navlačilo se na jedan kolac dužine oko dva metra. Taj kolac se vezao uz, širinom okomito postavljenu dasku, iste tolike dužine ta daska se zvala bilo. Desetak centimetara od bila, na pruće, stavljala se druga daska plostomice da se na njoj može stajati. Brana je imala neku vrstu rude u obliku daske koja se zvala tegara. Ako su branu vukli volovi, tegara se vezala za žagre s krčalom preko rupe na vrh tegare, ili za vagir ako su je vukli konji. Krčalo je bila drvena soha oko 1,5 m dugačka kojom je donji kraj pričvršćivao branu za žagre ili vagir a gornji kraj je služio za držanje onome tko je stajao na brani. Jedna osoba bi upravljala s konjima ili volovima a druga bi stajala na brani držeći se za krčalo tako bi brana ravnala zemlju.

Branu su vukle one iste životinje koje su vukle i plug.

 

Vezanje i tovarenje (h)andaća[1]

 

Sjeno i drugi poljoprivredni proizvodi prenosili su se kući na samaru na konjima ili gvozdenim kolima. Drvena kola koje su vukli volovi postojala su i u 19. stoljeću. Gvozdena kola pojavila su se prije II. svjetskog rata, kola su vukli volovi a kasnije konji. Prije II. svjetskog rata u Pologu kola su imali: Frano Zovko Ivkić, Marko Bevanda, Frano Naletilić i Ivan Zovko Pezić. Poslije II. svjetskog rata već 1945. imao je gvozdena zaprežna kola Mate – Daspa Zovko Ivkić a poslije njega mnogi drugi. Oko 1960. gvozdena kola zamjenjuju gumena i bilo ih je mnogo u selu. Pojavom traktora, teretnih auta i freza kola nestaju iz uporabe oko 1970.-1980.

Sjeno se s livada i Blata pregonilo kući na konjima u handaćima ili na kolima. Handaći su imali svoj način vezanja i tovarenja pa ću opisati kako se to radilo.

Najprije se konop zvani polikarija prostre po zemlji, u obliku pravokutnika, širine tridesetak centimetara. Preko njega, unakrsno na sredini, postavi se sinjsko uže, koje na polikariji pravi dvije krivine. Sjeno se vilama nanese na polikariju u obliku sanduka kao što je i polikarija položena. Sjeno se slaže u handać toliko koliko konj može ponijeti. Kao mjera smatra se da konj može ponijeti oko sto kila. Postavljeno sjeno se malo nogama zbije. Zatim se postavljenim sinjskim užem na sredini dobro stegne. Onda se sa strane uzme za vrh polikarije gdje se nalazi drveni kolić, lagano savija sjeno s polikarijom, dok se potpuno ne savije do već stegnute sredine, i s ostatkom sinjskog uža, preko kolića polikarija se čvrsto veže u sredini handaća. To je jedna glava handaća. Tako se savija i veže i druga strana to jest glava handaća. Na sredini handaća napravi se mala rupa u sjenu za mjesto gdje će doći krstać samara koji će držati da handać ne spadne s konja. Handać nije lako natovariti na konja pogotovo ako je konj nemiran i neiskusan. U tom slučaju netko ga treba držati dok se tovar ne natovari.

Handać se postavi okomito tako da ga drži netko. Pored njega dovede se konj. Iskusniji konj sam stoji dok se handać natovari, a neiskusnog i nemirnog treba netko držati da se ne pomiče. Da se handać natovari potrebno je najmanje dva jaka čovjeka, a dobro dođe ako ih ima i više. Jedan čovjek stoji između konja i uspravljena handaća, a drugi iza handaća. Onaj iza handaća podiže glavu handaća od zemlje, dok ga onaj drugi istovremeno nanosi glavom i rukama na samar. Kad nasloni glavu handaća na samar povuče se natrag i zamijenio onog drugog čovjeka koji je podizao handać, kad to učini, onaj drugi prelazi na drugu stranu konja prihvaća glavu handaća sa samara i obojica skupa handać nanose na samar tako da ona rupa na handaću točno legne na krstać. Dobro svezani i natovareni handać ne može lako konj zbaciti sa sebe. Loše svezan handać i loše natovaren može i sam pasti s konja. Dobar konj čuva handać da ne padne pa kad je i loše natovaren. Nekada se handaći pregone na desetak konja tako da to liči na pravu karavanu putujućeg sjena gdje se samo vide rep i glava konja. Handać rastovaraju dvojica ljudi tako što konj savije glavu k zemlji, a dvojica ljudi od straga istovremeno podižu glave handaća i preko glave konja bacaju ga na zemlju. Iako vezanje i tovarenje handaća izgleda kompliciran posao, vješti i iskusni ljudi to veoma brzo i dobro rade.

 

Rad sa mlijekom i sudi za mlijeko

 

Najprije se krava ili ovca ili koza pomuze u kabao, zatim se mlijeko procijedi na cjedilu i onda se skuha u kotlu.

Kaba je okrugla drvena posuda u obliku male bačve do desetak litara veličine. S gornje strane je bio otvoren i imao je drveni držač u obliku prečnika s kojim se nosio. U nj bi se obično muzle ovce, koze i krave.

Mlijeko se kuhalo u bakrenom kotlu. Kotao je iznutra bio obložen kalajem tj. kalajisan. Smatralo se kad se mlijeko kuha u bakrenom kotlu da ne gubi svoju kvalitetu.

Skuhano mlijeko kad se malo ohladi razlije se u škipove i u njima odstoji od večeri do sutra do podne. Mlijeko se izlijevalo u drvene škipove radi boljeg hvatanja kajmaka. Škipovi su drvene posude u obliku korita, dugačke do jedan metar, široke oko 40 cm i duboke oko 10 cm a izrađivani su od lučeva ili bukova drveta.

Sutradan se s mlijeka u škipovima pokupi kašikom kajmak  a mlijeko (varenika) što ostane malo se umlači i u nju se uspe kašika sirišta. Nakon nekoliko minuta zagrijavanja mlijeko se usiri, stvori se gruda sira od koje se odvoji zelenkasta tekućina - surutka. Surutka se odcijedi a sir zavije u krpu da se dobro ocijedi. Kad se sir odcijedi onda se osoli i to je mladi sir.

Za sirenje sira služilo je sirište koje se čuvalo u posudici za sirište. Sirište se pravilo od osušene svinjske mure koja se stavljala u sirćet od bijeloga vina.

Ako se hoće praviti suhi sir onda ga se stavi u baturinu da odstoji tamo nekoliko dana i onda se nabija u mijeh i ostane u mijehu dok se kroz nekoliko mjeseci ne osuši. Masni se sir dobije od varenike s koje se ne skida kajmak.

Baturina je manji mijeh u koji se privremeno stavljao mladi sir a kad ga se skupi više i malo prosuši u baturini onda se drvenim nabijačem nabijao u drugi mijeh i ostavljao da se suši.

Kiselina se dobiva kad se varenika nakon što je skuhana malo ohladi i ukiseli. Ona se ulijevala u kablić i iz njega se uzimala za jelo. U njemu se obično mlijeko kiselilo i čuvalo.

Kablić je drvena posuda bačvastog oblika slična kablu smo što je viša i na vrhu nije imala drvenog poprečnog držača, nego su samo dvije suprotne duge bile nešto duže i njihov produžetak je služio za hvatanje i nošenje kablića. Kablić i kaba se obično izrađivao od smrekovine.

Maslo se dobivalo kad se kiselo mlijeko izmete u stapu. Ostatak od izmetene kiseline zove se mlaćanica. Još više masla se može dobiti od kajmaka ako se kajmak izmete u stapu.

Stap je duga cjevasta drvena posudica sastavljena od duga visine oko 1 metar promjera oko 30 cm. Duge su složene u krug i učvršćene sa željenim obručima. Jedna duga u stapu bila je desetak centimetara duža od drugih i ona je služila za držanje stapa prilikom metenja mlijeka. Na dnu stap je bio zatvoren a na vrhu otvoren. Stap pri dnu je bio nešto širi nego pri vrhu da bude stabilniji. Stap se pravio od bukova, jelova ili nekog drugog tvrdog drveta. Za metenje mlijeka u stapu služila je mećaja. Mećaja je štap nešto duži od stapa na čijem se dnu nalazi drvena okrugla daska poput točka. Ova okrugla daska bila je na nekoliko mjesta probušena da kroz nju prolazi mlijeko prilikom metenja. Daska je nešto manja od unutrašnjeg promjera stapa, tako da se može okomitno pokretati kroz stap povlačeći držak mećaje gore-dolje i tako mete uliveno mlijeko u stapu.

Metenje se čini tako što se u stap ulije kiselina i drškom mećaje, mećaja se povlači gore-dolje dok se mlijeko ne izmete tj. dok se maslo ne odvoji od ostatka mlijeka i maslo popliva po mlijeku. Maslo je služilo za začinjanje hrane a mlaćanica za jelo.  Da se izmete stap mlijeka potrebno ga je oko pola sata mesti. Mlijeko koje ostane iza metenja kajmaka može se provariti, grijanjem na vatri i od njega se dobije urda ili provara (belava).

Male drvene posudice (čanje) veličine današnjih dubokih tanjura služile su za čuvanje masla i kajmaka a ponekad bi se iz njih jelo. Drvena kašika služila je za uzimanje mlijeka, kajmaka, masla i sira i za jelo. A obično su se pravile od kljenova ili javorova drveta i bile su u upotrebi sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća.

 

Kresanje grma

 

Kad sunce izgubi ljetnu žestinu, noć prevagne nad danom, pozlati se lišće na bjelogoričnoj listopadnoj šumi, povrati se zelenilo na suhoj travi, to su prvi znakovi jeseni. Između Gospojina najprikladnije je vrijeme da se pristupi kresanju grma. Kresanje grma je višestruko koristan posao a sastoji se od sječe grana na drveću. Stari je to običaj, dobar za pomlađivanje šume, koristan za hranu stoke u zimskom periodu a drva dobro dođu za ogrjev.

Krešu se obično: dubovi, jasenja, tilovina, drenovina i ostala bjelogorična drveća. Grane na stablima krešu se sjekirom, a nisko raslinje pri zemlji kosorom ili kosjerićem. S njima se krešu sva čambrljava i bodljikava drveća kao što su drače, grabovina, kljenovina i njima slična stabla. Kad se grm kreše na ravnici i čistini nema nekih osobitih teškoća, ali kad se kreše u kamenitim, strmim i nepristupačnim predjelima onda ga je teško skresati, osobito složiti i izvući do mjesta gdje se grm sadiva oko stožine. Za strašive penjače na visoke dubove uvijek je problem kako se popeti, okresati ga i onda sići na zemlju. Jer treba se popeti na vrh hrasta i početi sjeći grane s vrha, odsječene grane padaju na grane ispod njih, a vrh hrasta lagano izviruje okresan kao ošišana ovca koju vješta ruka striže.

Nije rijetkost da se nespretni, pa čak i iskusni kresač, posiječe sjekirom po ruci ili nozi. Nije to nikakvo čudo, zamahne se sjekirom a ona zapne za nepredviđenu granu i udari tamo gdje se nije naumilo. Nespretni penjači ponekad padnu sa stabla. Zbog zamahivanja sjekirom, pomjeranja grana, njihova ljuljanja ili savijanja izgubi se ravnoteža ili se klizne noga niz strmo stablo i tanku granu i hop na zemlju. Najčešći uzroci stradanja kresača grma su umor, gubitak koncentracije i nepažnja. Ponekad se dogodi da se slomi grana na kojoj sjekač stoji, pa kud će nego na zemlju ako se ne uspije uhvatiti za drugu granu i sačuvati se od pada.

Ujesen okresana stabla sa svojim crnim čvorugama izgledaju stravično gola i nezgrapna, kao poredani, ćelavo ošišani, zatvorenici na smotri. Ali kad dođe proljeće udare nove lisnate i kitnjaste mladice u zelenom ornatu pa izgleda kao da se šuma obnovila i u novo, bogatije ruho obukla. Drveća koja nisu kresana spram njih izgledaju stara, bez zelenila i kržljavija kako kakvo nedovoljno ishranjeno goveče o kojem nitko brigu ne brine.

Ponekad se kresači susreću sa zaostalim zmijama pa i na visokim stablima koja krešu. U narodu kruži priča da Ognjena Marija, od pol ljeta, po zemlji goni kola i da od nje zmije bježe na drvo. Nitko nije vidio Ognjenu Mariju ni njezina kola ali su se zmije od pol ljeta doista pele po stablima i stvarale neprilike kresačima grma. Kresači iako kola ognjene Marije nisu vidjeli čvrsto su vjerovali da ona zmije goni sa zemlje na stabla i zmija su se čuvali i na stablima kao i na zemlji. Ipak nije bila rijetkost da koga ujede zmija, osobito kad se grm snosi i privlači stožini. Ako je vruća jesen zmije se podvuku pod skresano granje u hladovinu i odatle vrebaju neoprezna čovjeka. Zmija ne bi nikad prva napala čovjeka nego bi neoprezan čovjek nagazio ili rukom prihvatio zmiju, ne opažajući je, a zmija ne zna što čovjek namjerava, nego nagonski reagira, da je čovjek napada pa se brani onim što joj je Bog dao da se brani, oštrim i otrovnim zubom. Ako čovjek prvi ugleda zmiju rijetko bi propuštao priliku da je pusti na miru nego bi je ubijao. Smatralo se dobrim djelom ubiti otrovnicu. Zmije se ubija s onim s čim se može ubiti i što se nađe prvo pri ruci jer zmije kad se nađu u neprilici hitro bježe u žbunje, suhozidove, rupe u zemlji ili bilo gdje, gdje se mogu skloniti od čovjeka i spasiti svoju zmijsku glavu. Redovito ih se ubijalo kakvim dužim drvetom da zmija ne može čovjeka dohvatiti ili kamenom gađajući je u glavu. Zmija se zna napraviti kao da je mrtva pa ako joj se ne stuče glava čim se čovjek odmakne od nje, ona onda pobjegne. Zato se svakoj ubijenoj zmiji redovito glava dobro stuče, da ne bi oživjela. Redovito se ubijena zmija postavlja na neko uzvišeno mjesto, zid ili drvo, da je prolaznici vide.

Osobita opasnost kresačima bili su mravi koje je narod zbog njihova izgleda prozvao "prčimravi". Oni su nešto veći nego li obični mravi, crnožute boje, zakovrčene stražnjice i veoma oštrog ugriza. Oni obično stanuju u trulim stablima, ne napadaju ljude dok ih oni ne uznemire udarcima sjekire ili nečim drugim. Ali kad ih sjekači uznemire, oni se probude i navale iz svojih skloništa kao pčele iz košnice. Pocrni hrast i njegove grane od njihova mnoštva. Penju se po rukama, nogama, glavi, uvlače u rukave, gaće, njedra i dopiru svugdje. Gdje dolaze grizu, lizu da čovjeku ne daju mira dok ne siđe s hrasta i otrese ih sa sebe. Oni nisu opasni po život ali su velika napast za čovjeka, a često su izvor smijeha i šala za vrijeme kresanja grma.

Za vrijeme kresanja grma neki izdvajaju dugačke drenove, grabove ili druge savitljive mladice za pletenje plotova, perda, lijesa, korpa i drugih pletera od pruća. Vještije oko kresača gleda da među stablima i granama odsječe neko drvo od kojeg bi se moglo napraviti vile, grablje, držalica, kašika, stolac ili neki drugi koristan predmet. U vrijeme hladnih zimski dana, kad poslovi jenjaju, onda se od tih izabranih drveta pravi ono što se može napraviti. Ponekad su to prava umjetnička djela ukrašena raznim šarama i rezbarijama. Osobito se ukrašavaju gusle, diple, duhanske kutije, kudjelje, vretena, češljevi i mnoge druge stvari od drveta. Kljenovo, makljenovo i javorovo drvo je osobito prikladno za izradu ovih priručnih i korisnih predmeta.

Okresane grane nakon sušenja slažu se u denjke ili naramke težine da ih jedna osoba može nositi ili vući za sobom. Ne miješaju se grane različitih vrsta stabala jer im nije ista veličina ni ista kvaliteta grma. Ovce najviše vole brstiti suhu tilovinu jer je najkvalitetnija, zatim jasenovinu, pa dubovinu itd.

Osušeni grm se donese, obično na pristupačno mjesto i prikladno za sadivanje i tu se slaže oko stožine. Stožina je visoko stablo sa što manje kriveljaka, okresano i prikladno da se oko njega uokrug slože donesene grane. Jedna osoba slaže grane tako da deblji dio grane okreće se vani a tanji se okreće prema stožini, i tako uokrug oko stožine se slaže. Drugi radnik ili više njih dodaju grane slagaču. Kako grm odmiče od zemlje, on se poput stoga, pomalo skuplja radi odbijanja vode i na vrhu se završi u šiljak gdje se stave sitne grane da što bolje odbijaju vodu od grma. Dobro sadiven grm iako s izvana kisne  iznutra uvijek ostane suh preko cijele zime. Visina grma ovisi od količine skresanih grana, obično je to tri do četiri metra. Netko dok sadiva grm običava ga soliti da bude ukusniji za jelo stoci.

Zimi kad snijeg sve pokrije i ne bude ništa zeleno onda se grm razvršuje s vrha i baca okolo gdje ga ovce ili goveda brste. Lišće je žuto, presovano, čak i mirisno da bi ga gladan čovjek jeo a ne samo živinče.

 

Kako se prte drva

Obršćene grane koje ostanu, slažu se na hrpu, odnose kući i služe za loženje vatre. Obično se one gone na konjima kući. Tamo gdje ne može natovaren konj proći nosi se na sebi. Obično se kaže: uprtiti drva. A drva se prte ovako: na uže savito na polovinu i razmaknuto jedno od druge polovice oko pedesetak centimetara naslažu se grane ili drva koliko jedna osoba može ponijeti. Onaj tko će nositi drva sjedne ispred naslaganog denjka, druga osoba prebaci mu preko denjka savijeno uže, ili on to sam učini prije sjedanja ako nema druge osobe da mu pomogne. To savijeno uže nosač prebaci preko glave i spusti sve do prsiju. Zatim uzme ona dva kraja užeta što pored njega vire ispod denjka i provuče ih ispod užeta na prsima i čvrsto zaveže. Tim pričvršćivanjem breme s drvima čvrsto se pritisne na leđa nosača, on onda ustane na noge i tako s uprćenim drvima ide. Obično je ženski svijet nosio uprćena drva. Ruke su im bile slobodne pa neke žene iako su uprćene ne bi slobodnim rukama samo mahale nego bi plele dok idu da ne dangube u hodu.

 

Kako se tovari konj

Tamo gdje je mogao konj dođi grane se tovare na konja. Svežu se dva denjka drva, postave jedan pored drugoga i konja se uvede među njih. Na konju je samar sa svom opremom. Prvo treba samar na konju čvrsto pritegnuti s kolanima. Čvrstoća pritegnutosti kolana vrši se preko potezica sa strane samara. Zatim se odmotava dva uža s glavara samara, jedno za jednu stranu tovara a drugo za drugu, onda se odredi dužina praća na kaluđerici samara ovisno od veličine tovara. Ako konj ne bi htio mirno stajati stavi mu se zobnica na glavu sa zobi ili nekim drugim žitom da miruje dok se natovari. Jedna osoba ili dvije ako ih ima, uzima denjak i podiže ga na stramnicu samara, praćom odozdo poduhvata denjak, a uže s glavara samara provlači kroz praću, čvrsto zateže uže i praću, onda uže kvači iza krstaća samara i ponovo vraća u praću i čvrsto veže za nju. Sohom (sojom kako narod kaže), čvrstim račvastim drvetom na vrhu, do metar visine, podupačuje svezanu natovarenu stranu, prelazi na drugu stranu i isto tako natovari i sveže drugi denjak. Sohu izvadi i denjci, ako su jednako teški kao na vagi stoje natovareni na konju. Između denjaka na samar može se dodati pokoja još stvarčica, bilo od alata bilo koja bilja drva. To dodavanje zove se „na ustrešelj“. Konju se skida zobnica, povodnik na oglavu se zaveže sa strane tovara i konj ide putem kojim ga gazda usmjeri. Osoba ide iza konja i pazi da možda ne dođe do prevaljivanja ili nekog zapinjanja tovara uz put gdje put prolazi kroz usjeke i granato drveće. Kad ima više natovarenih konja onda se povodnikom vežu jedan za drugoga, to jest zahombiraju se, i u koloni idu ne pretičući niti izostajući jedan iza drugoga. Jedna okretna osoba može po desetak ovako povezanih, zahombiranih konja goniti i s njima upravljati.

 

Pravljenje vina i pečenje rakije

 

Jesen je posebno radosno godišnje doba za seljaka ratara. Ujesen se tek pravo vide plodovi njegova napornog i mukotrpnog rada tijekom godine. Tko je i kako tijekom godine radio tako će u jesen sabirati plodove. Većina poslova na zemlji u jesen se završava i počinje vrijeme odmora i zimskog počinka da bi se pod kraj zime ponovo krenulo u novi godišnji radni ciklus.

Jesen je u Hercegovini osobito draga zbog grožđa. Tanke grane loze i stari trsovi okite se svjetložutim grozdovima. Rumene se na suncu nabubrene bobe kao da se same nude prolazniku da ih bere i jede. Lijepi je to dar Božji, dar jeseni, dar našega krša i škrte ali pitome zemlje. Ujesen, kad počne berba grožđa u Hercegovini, većina domaćina iz Pologa ide u Brotnjo trgati i kupovati grožđe. Grožđe kupuju za novce, razmjenjuju za sjeno, žito, krumpire ili pomažu u berbi a rađa se naplaćuje grožđem. Grožđe se iz Brotnja goni kući u mjehovima od ovna ili teleta. U mijeh se stavi grožđe, mijeh dobro zaveže i natovari se na konja te goni kući. Oni koji imaju kola to rade s kolima u drvenim bačvama. Malo je kuća u selu bilo da ne kupe barem kvintal grožđa od kojega prave vino i rakiju za svoje kućne potrebe. Dobro vino i dobra rakija slika je dobra domaćina u kući. Kuća bez domaćeg vina i rakije u Hercegovini je kao kuća bez domaćina, kuća koja ne vodi računa o svome ugledu.

Vino od grožđa pravi se u drvenim bačvama koje ima gotovo svaka kuća. Bačva se prije uporabe, najprije nekoliko dana zatapa u vodi da se duge dobro zatope i ne puštaju tekućinu van. Drvena bačva ako u njoj ne stoji nikakva tekućina kroz duže vrijeme sasuši se pa ne može držati vode dok se dobro opet ne zatopi. Odatle i poslovica: Žedan ko duga! Bačva se podigne dvadesetak centimetara od zemlje i stavljala na tri trupice da se kasnije lakše otače mast iz nje. Na dnu bačve malo sa strane nalazi se otvor koji se začepi drvenim čepom - slavinom koji je u sredini provrćen a rupa zatvorena drvenom šipkom. Na slavinu na dnu bačve stavlja se vija koja služi kao mreža kroz koju se cijedi mast prilikom otakanja iz bačve. Vija je zelena, vijugava tanka biljka, raste po svim našim krajevima, tvrdih je i sitnih grančica i kad se skupi u jednu loptu postane pravo prirodno cijedilo. Vija se na dnu bačve, iznad slavine, pritisne kamenom pločom da se ne pomiče, a ponetko je žicom veže za slavinu na dnu bačve.

Pribavljeno grožđe se u nekom sudu zgnječi rukama ili nogama i onda se stavi u postavljenu bačvu. To satrto grožđe koje narod zove drop pritisne se kamenim pločama da bude utopljen u tekućinu masta. Prvih dana dok još ne počne vrenje masta, mast je sladak za piće. Naš narod kaže mast, dok ga u knjigama i nekim drugim krajevima zovu mošt. Bez obzira kako ga zovu on je svugdje sladak za piti a od dobra masta nastaje dobro vino. Čim počne vreti, ogorča i nije za piće dok ne prestane vrenje. Vrenje masta traje oko dva mjeseca. Mast se kroz rupicu na slavini bačve otoči i izlije u bure gdje nastavi vreti. Kad se na bačvi otvori slavina kroz nju šiklja jaki mlaz mutnozelenkaste tekućine u postavljenu posudu. Kad prestane vrenje, mast se pretvara u fino pitko vino. Tada se bure zatvori drvenim čepom da u nj ne zalazi zrak koji bi ga mogao pokvariti. Vino u buretu stvori samo sebi neku zaštitnu opnu koja ga čuva od kvarenja. Vino se iz bureta izlijeva kroz slavinu na dnu bureta. Kad se želi uzeti vina, izvlači se drvena šipka iz slavine a pod nju podmeće posuda u koju teče vino. Netko vino toči kroz plastičnu cijev koju uvlači u vino kroz otvor na vrhu bureta. Ustima potegne zrak iz cijevi a time i vino koje slobodnim padom teče iz bureta u postavljenu posudu. Ovaj način nije dobar za vino jer mu plastična cijev probijala zaštitnu mrenu na površini. Vino kad se dobro spremi i čuva u hladnom podrumu može trajati do novoga. Ako ga se slabo spremi i tijekom godine više puta prelijeva ili mućka lako se pokvari i usirćeti pa nije za piće. Da bi se sačuvali vinski sudi od pokvarena vina potrebno je sirćet što prije izliti iz buradi a burad dobro oprati. A bure Položani zovu ne zove bure kako je književni naziv, nego bare. Zašto bare, a ne bure? I odakle ime bare? To narod ne zna ali dobro zna da je vino mnogo bolje kad se čuva u baretu nego u staklenoj ili plastičnoj boci.

Vino se pije drvenom bukarom ili čašom. Ono se pije u svečanim zgodama. Prilikom crkvenih svetkovina, osobito u zimskom periodu, svatovima, pogrebima, teškim poslovima ili kad dođu neki ugledniji gosti. Prva čaša vina redovito se pije cijela da se vino isproba ili da se nekom nazdravi. Svakom domaćinu je drago da mu se dade priznanje kako ima dobro vino. Pijanice bi vino hvalili i kad nije dobro samo ne bi li im domaćin ulio još koju čašu. Sljedeće čaše vina miješaju se s vodom jer jako vino lako pomuti pamet ako se ne miješa s vodom. Vjeruje se tko pije crno vino na Veliki petak da mu se pretvara u krv. Osobito ovo vjerovanje je pogodovalo pijanicama a možda su oni i izmislili ovo narodno vjerovanje koje nama nikakve veze niti s Biblijom niti s medicinom. Za liječenje prehlada pije se vruće prevareno vino koje se u mnogo slučajeva pokazalo korisnim.

 

Pečenje rakije

Od ostatka grožđa u bačvi tj. od dropa, peče se rakija. Pečenje rakije u Hercegovini pa i u Pologu običaj je od starine. Rakija se može peći od različitih plodova voćaka: grožđa, trešanja, smokava, višanja, šljiva, murava, aptovine, zovine i drugih voćaka i ljekovitih biljaka, a ponekad bi se pekla od miješanog voća. Svatko tko ima neko voće radije peče rakiju od toga voća nego da kupuje iz prodavaonice rakiju nepoznata porijekla a lijepih etiketa. Između rakija u Hercegovini loza slovi kao kraljica svih rakija. Peče se od zgnječena grožđa pošto se iz njega iscijedi mast. Ostatak satranog grožđa koji narod zove drop, pošto je iz njega otočen mast, ostavi se jedno vrijeme dok mu prestane vrenje a onda se od njega peče rakija. Jačina dropa može se pojačati dodavanjem u nj vina ili šećera.

Rakija se peče u kazanu specijalno napravljenu za pečenje rakije. Glavni dio kazana je veliki bakreni kotao, obično zapremnine oko sto litara. Kotao se nalazi na svom podnožju u kojem se nalazi mjesto za loženje vatre. Kotao se zatvara ispupčenim, zaobljenim bakrenim poklopcem iz čije sredine izlazi bakrena cijev, diže se visoko iznad kazana i savija ukoso prema drugoj bačvi, oko dva metra udaljenoj, u kojoj se nalazi hladna voda. Niz bačvu prolazi cijev spiralno savijena i pri samom dnu bačve izlazila vani, malo ukoso. U ovu se bačvu ulije hladna voda koja će hladiti paru rakije koja prolazi kroz bakrenu cijev. Pod završetak cijevi stavlja se posuda u koju će teći rakija.

U kazan se stavi drop, kazan zatvori, čak ponekad tijestom hermetični zatvori da pare alkohola ne bi izlazile vani. Naloži se jaka vatra, da drop proključa i počne se isparavati kroz postavljenu cijev. Kad topla para iz kotla krene kroz bakrenu cijev koja prolazi kroz hladnu vodu u bačvi, para se kondenzira u kapljice rakije koja teče na kraju cijevi u postavljenu posudu. Prva rakija je bistra i veoma jaka i zove se "čelja". Kako rakija dalje teče biva sve nejača. Loženje vatre se prekine onda kad rakija koja izlazi iz cijevi nije više u stanju planuti kad se prolije po plamtećoj vatri, ili je plamen veoma slab. To je znak da u rakiji nema više alkohola i pečenje se prekida. Drop se iz kazana vadi, zagrijana voda u bačvi mijenja a rakija odnosi i nastavlja se novi kazan. Obično jedan kazan dropa daje do desetak litara rakije a pečenje traje oko pet sati.

Rakija se čuva u maloj drvenoj buradi ili u staklenim pletarama. Njome se časte gosti kad dođu u kuću, pije prilikom raznih svečanosti, u svatovima, sprovodima i prilikom teških radova. Ona se pije iz male rakijske čaše ili bocom ako se pije izvan kuće. Rakija se upotrebljava za liječenje bolesnika. Njome se masira bolesnika kad ga zabole leđa, vrat ili neki mišić na tijelu. Još ljekovitija se smatra ako se u nju zatopi neka ljekovita trava ili bobe od ljekovitih biljaka ili voćaka. Njome se polijevaju rane za dezinfekciju i čišćenje. Nažalost, mnogi se njome opijaju, gube pamet i svoju obitelj dovode na prosjački štap.

Pečenje rakije uvijek ide uz priču i probu rakije, a ponekad bi bilo toliko probača da posuda za rakiju ostane prazna. Ima slučajeva da se ispečena rakija popije prije nego što se kazan očisti od dropa kad se pijanice skupe oko rakijskog kazana. Ovaj posao iako je odgovoran smatrao se spram drugih rađa kao zabava. Ali je ipak bio odgovorna zabava. Ako netko peče rakiju u tuđem kazanu mora platiti kazaniju koja je iznosila litar rakije po kazanu ili je za pečenje rakije davao nadoknadu u novcu ili nečem drugom.

 

Obrada vune: češljanje, gargašanje, grebenanje, pucanje, predenje, snovanje, navijanje i  tkanje

 

Češljanje vune

 

Vuna na ovcama strigla se u proljeće kad vrijeme otopli da se ovce ne prehlade kad se odstrigu. Vuna se najprije dobro opere a zatim osuši i iščešlja. Vuna se obrađivala ručno i domaćim alatima.Vuna se češljala rukama razdvajajući je iz sabitih grudica u meku i vlasnu. Češljanje se obično obavljalo u večer poslije večere u kućama na sijelima gdje bi se pozvale cure iz susjedstva i zajedno su to radile. Muški su rijetko sudjelovali u češljanju vune ako bi došli bilo je to radi sijela i cura. Češljanje vune se smatralo ženskim poslom. Uz češljanje se pjevalo i pričalo tako je ovaj rad bio neka vrsta i seoske zabave.

 

Gargašanje vune

 

Izčešljana vuna još se dorađivala gargašama da bi bila kvalitetnija. Gargaše se sastoje od dvije daske s ručicom poput dvije lopatice. Na daskama su ugrađeni željezni zupci. Vuna se stavljala na donju dasku a gornjom se daskom povlači i to se ponavlja sve dok se fino ne iščešlja.

 

Grebenanje vune

 

Za posebno izvlačenje vlasi vune služe grebene. One se sastojale od dvije kraće ručice nego što su gargaše a na njima su ugrađeni i u dva reda poredani dugački čelični zupci. Vuna se stavlja u jedne grebene a drugima iz njih izvlači i tako se stvaraju fine vlasi od kojih se predu tvrdi konci za posebne namijene kao što su: džemperi, čarape, torbe i užad.

 

Pucanje vune

 

Vuna koja je bila slabije kvalitete umjesto češljanja mogla se pucati. Pucanje se izvodilo tako što se između dva držača zategla tetiva od čvrsta materijala, nekoliko metara duga, onda bi se na tetivu nabacala vuna i jednim drvenim predmetom udaralo bi se po tetivi. Tetiva bi na udar treperila i za sobom povlačila vunu i razbijala je u vlas. Spravu za pucanje vune imali su samo neki, većina naroda je vunu češljala rukama.

 

Predenje vune

 

Vuna se prela kudiljom (preslicom) i vretenom. Kudilja je bila obična drvena daska dugačka oko 80 cm i široka oko 10-ak cm. Na vrhu je bila proširena da se na nju može staviti vuna, a cijela je bila ukrašavana raznim rezbarijama. Vreteno je bilo tanko drvo dugačko oko 50 cm. a na sredini malo zadebljano da se na njega može namatati konac. Na kudilju bi se stavila manja količina vune i uvezala za kudilju s uzicom da je čvrsto drži. Prelja bi stavila kudilju za pas i lijevom rukom s kudilje pripravljala vunu za predenje a desnom rukom okretala vreteno na koje je bilo vezana pripravljena vuna iz lijeve ruke. Zbog okretaja vretena vuna bi se upredala u konac ili pređu kako su to stari obično zvali. Pređa je mekša (vlašija) vrsta konca. Tvrđi oblik konaca se prede na prste vretenom. Od konca su se tkali odjevni predmeti te razni pokrivači i ugrnjači.

Klašnje ili sukno prave se od vune. Klašnje su jednostavnija tkanina od vune, obično se tkaju od pređe, a sukno je kvalitetnija tkanina od vune i pravi se od konca. Od pređe bi se tkali gunji, kabanice, rute, mutapi itd. Od konca su se tkale: rajtoze, šarvale, jačerme, ćenari, torbe a pleli su se razni odjevni predmeti: džemperi, čarape, terluci, šlape, kape, uža itd.

 

Snovanje

 

Kad se vuna oprede da bi se od nje tkanjem napravio neki odjevni predmet trebalo je konac rasporediti i pripremiti za vratilo i odrediti dužinu predmeta koji će se tkati. Žene su redovito mjere računale u aršinima (1 aršin je oko 0,70 m) i točno su znale koliko aršina treba za gunj, koliko za kabanicu, koliko za mutap ili neki drugi predmet.

Snovanje se radilo tako što se konac raspoređivao na nekoliko kočića podivenih u zemlju. Onda tako raspoređeni konac trebalo je naviti na vratilo.

 

Navijanje

 

Pređa ili konci pripremljeni na snovanju za tkanje trebaju se najprije naviti na vratilo. Vratilo je dio tkalačkog stana dugačko drvo oko 1,5 metar, okruglog i čvrstog oblika  i na nj se namatao konac za tkanje. To namatanje zvalo se navijanje. Na maloj ravni, zabiju se dva račvasta, niska, drvena kočića. Na kočiće se stavi vratilo. Pređa koja se pripremila za tkanje jednim krajem pričvrsti se za vratilo a drugim krajem na vlačugu. Vlačuga je drvena trograna naprava. Dva kraka drveta, oko metar dugačka, vuku se po zemlji a treći je samo kuka okrenuta k nebu na koju se pričvrsti pređa s vratila. Vlačuga se odmakne od vratila za dušinu pripremljene pređe, može ta razdaljina biti oko desetak metara. Na vlačugu se stavi veliki kamen koji pomaže da se pređa što bolje zategne između vratila i vlačuge. Što se pređa bolje zategne lakše se navije i bolje rasporedi na vratilu.

Između vlačuge i vratila na koncu je raspoređeno nekoliko šipaka koje su razdvajale konac. Šipke su drenove šipke oko metar dugačke koje se uvlače u konac da ga rasporede na gornji i donji. U vrhu vratila nalaze se dvije rupe u koje se uvuku dva kočića kojima se vrti vratilo. Jedna bi žena vrtila vratilo druga raspoređivala konac na vratilu a treća brinula o šipkama da se konac dobro rasporedi i o vlačugi da se konac dobro zategne. Kad se konac u potpunosti namota na vratilo, pristupa se tkalačkom stanu i tkaje.

 

Tkanje

 

Vratilo s namotanim koncem stavi se na zadnji dio stana i s njega se konac kroz nita i brda provuče i učvrsti na drugo vratilo koje se nalazi ispred same tkalje, sprijeda stana. Na glavi vratila nalaze se dvije rupe u koje se uvuče kočić za zatezanje vratila. Vratilo se čvrsto zategne s okretanjem kočića uvučenog u rupu na glavi vratila. Kočić na vratilu zove se "did", a onda se učvrsti s plosnatom daskom koja visi o stanu a zove se "baba", ona se provlači kroz rupu na didu i učvrsti drvenom špicom. Did i baba služe za zatezanje ili otpuštanje osnove na vratilu. Ispod nogu tkalje nalazi se podnožje kojim tkalja upirući ga nogama pomiče nita i tako mijenja osnovu donju gore a gornju dolje. Konac na vratilima zove se osnova. Nita su izrađena od dvije drvene šipke koje su uvezane čvrstim koncem a između njih su ugrađeni, od čvršćeg konca, prolazi za konac koji se tkaje. Konac se provlači kroz nita i kroz brda to provlačenje konca zove se „uvoditi“. Brda izrađuju posebni majstori od drveta. Brda su dugačka oko jedan metar a široka oko 20 centimetara i sastoje se od malih drvenih pregradica kroz koje se provlači konac. Brda služe za zbijanje konca koji se uvuče u osnovu pomoću kuzula (čuna). Kuzula je obična drvena šipka oko 50 cm dugačka na koju je namotan konac. Ovaj konac na kuzuli zove se potka. Brda su na stanu smještena u brdalice, koje su kao okvir i nosač brda. Tkaje se tako što tkalja provuče kuzulu namotanu koncem između gornje i donje osnove, onda tkalja povlači brdalice objema rukama k sebi i s njima zbija uvučenu potku u osnovu, zatim nogama promeće osnovu donju gore, a gornju dolje, provuče opet kuzulom potku i brdima je zbija i to se ponavlja do kraja tkanja.

Mnogi odjevni predmeti izrađivali su se tkanjem: gunji, kabanice, rute, ćilimi, mutapi, torbe, šarvale, rajtoze itd. A mnogi odjevni i uporabni predmeti su se pleli: džemperi, čarapi, rukavice, terluci, kape, šlape, šalovi itd.

 

Pletenje

 

Osim tkanja važno je bilo osobito na selu i plelo. U prošlim vremenima bile su male mogućnosti kupovati odjeću u prodavaonici jer prodavaonica nije bilo a i narod je bio oskudan s novcem zato su žene na selu plele mnoge odjevne predmete od vune ili pamuka. S iglama su se plele mnoge stvari: džemperi, čarape, terluci, šlape i druge stvari. Igle su se kupovale u prodavaonici ili se pravile od čeličnih žica najviše od žica kišobrana. Odsjekla bi se žica dužine do pola metra i na vrhu bi joj se turpijom izradio vrh to jest kukica za lakše povlačenje konca.

Razlikujemo dvije osnovne vrste pletiva. Ravno pletivo plete se s dvije igle, npr. džemper. Okruglo pletivo plete se s pet igala a tako su se pleli čarapi, šlape, terluci i druge odjevni predmeti. Plete se uglavnom na sljedeći način: udvostruči se konac "lanac" prema potrebnoj dužini pletiva. Na tom duplom koncu palcem i srednjim prstom lijeve ruke i iglom u desnoj ruci napravi se petlja i kroz nju se iglom provlači drugi konac "žica" i kad se provuče, malo se stegne na igli. Kad se na igli napravi dužina lanca prema potrebnoj dužini predmeta koji se plete, uzima se druga igla. Druga igla provlači se kroz petljicu na prvoj igli i kvači slobodni konac i provlači se kroz petlju i malo se steže. S prve se igle skidaju petljice i navlače se na novu iglu, dok se igla potpuno oslobodi i tako u okrug dok se ne oplete potrebna dužina.

 

 

Stupanje sukna

 

Otkani gunji, mutapi, kabanice i vuneni prostirači da se malo izvlasaju da budu mekani a ne tvrdi i opori nosili su se u stupe na valjanje. Stupe su imali oni koji su imali vodenice. Stupa se sastojala od iskopane i betonirane rupe veličine oko jedan metar kubni, kroz koju teče čista voda. U tu rupu bi se stavljale stvari za valjanje. Pored te rupe nalazio se kotur na kojem je bilo pričvršćen veliki drveni malj. Kad se voda pusti da okreće kotur taj malj udara u sukno u rupi. To udaranje sukna naziva se valjanje. Cijela ta naprava zovove se stupa. Mlinar bi povremeno zaustavio rad kotura i prevrnuo sukno u rupi da ga malj izudara sa svih strana. Nakon nekoliko sati valjanja tvrdi i grubi vuneni predmeti postanu mekani i ugodni za nošenje i pokrivanje.

 

 

Prženje klačine i rad s krečom

 

Jedna od čestih zimskih rađa u  prošlosti u Pologu je prženje klačine. Klačina se obično prži tamo gdje je puno šume koja nije valjala ni za kakve japije, ili od drače i drugog niskog beskorisnog raslinja. To je tegoban posao, donekle rizičan ali i koristan jer bez kreča ne možeš ništa početi zidati ili izrađivati..

Za klačinu prosječne veličine treba nasjeći drva ili drače da se neprestano može ložiti nekoliko dana. Drača i sitno raslinje sječe se pri zemlji, dok se s velikih stabala krešu samo grane. Drača se najbolje sječe kosorom koji ima dugačku dršku da bodljikava drača ne ispara ruke onome tko je sječe. Malo tko uspijeva u tom poslu sudjelovati a da mu ruke ostanu ne isčambane dračom. Često drača udariti po licu, ušima pa čak i očima. Iako ljudi oblače najtvrđa, klašnjava odijela, rukavice, vunene kapuljače, uvijek drača i drugo raslinje uspije pokazati na ljudima svoje ogrebotine. Mora se raditi pažljivo da se izbjegne opasnim, oštrim bodljama drače. Sve što se posiječe skupi se i složi na jedno mjesto tamo gdje se planira napraviti klačina. Drva se ne moraju sušiti jer u klačini jednako gori suho kao i zeleno drvo. Iza posječenih drva i drače ostaje gola zemlja ili kamenjar dok opet ne zaraste u beskorisno šiblje. Da nema ovih temeljitih sječa za klačine vjerojatno bi divlja šuma i drača brzo prekrila ograde da se u njih ne može pristupiti a kamo li proći. Sječa, slaganje i skupljanje drva traje tjednima. Zima je tri mjeseca, ništa se drugo vrijedno ne može raditi pa se klačinari ne sekiraju previše za utrošeno vrijeme. Klačina se obično prži udruženim snagama s više obitelji, a što se zajednički radi ne izgleda ni naporno ni dugo samo ako posao uspije. Ako se sve radi po uobičajenim pravilima klačina redovito uspješno završi, dajući planirani kreč, na radost svih njenih sudionika.

Za klačinu se iskopa rupa u zemlji, dubine oko jedan metar, promjera jedan i pol do dva metra. Veličina klačine ovisi od količine drva ili želje koliko treba kreča . U rupu se postavi drvena građa i po njoj se poćemeri rupa krupnim kamenjem. S jedne strane pri zemlji ostave se vrata, što manjeg promjera da se klačina manje hladi. Vrata su tek toliko velika da se drača i ostala drva mogu ubaciti u klačinu kad se zapali. Okolo rupe i ćemera izida se zid ili oplete drveni plot visine do dva metra. Na sami ćemer, do visine plota, naslaže se kamenje veličine šake da bolje može izgorjeti na vatri, a na samom vrhu stavi se veći uspravni kamen koji se zove "pivac". Kamenje se uzima iz zemlje koje sunce nije grijalo jer je to kvalitetnije kamenje i od njega je bolji kreč. Između kamenja i plota nabije se zemlja, oko dvadesetak centimetara širine, ta zemlja čuva toplotu u klačini da se klačina ne hladi s izvana.

Kad se klačina napravi i drva pripreme vatra u klačini zapali i ne smije se prekidati dok se sve kamenje ne pretvori u kreč. Loži se neprestano tri do pet dana zavisno od veličine klačine i kalorične vrijednosti drva. Loži se u smjenama koje se mijenjaju svakih šest sati. Vrijeme od šest ujutro do šest sati uvečer zove se jedno „čelo“, a od šest uvečer do šest ujutro drugo „čelo“ pa se često i klačina zove od šest, osam ili više čela. Klačina bi se ložila oko 4 dana zavisi od njezine veličine i kvalitete drva koja se lože.

Paljenje klačine počinje se kad vrijeme bude suho jer kiša je pogubna za klačinu. Ako bi okrenula kiša a klačina bila već zapaljena onda bi se klačina pokrivala nečim da kiša ne ošteti klačinu. Kad se zapali vatra u klačini ona gori svom silinom sve dok klačina ne „izgori“ to jest dok se kamen krečnjak ne pretvori u kreč. Redovito vatru lože po dvojica ljudi drugi primiču drva ili se odmaraju. Veći komadi drveta lože se rukama, a grane i osobito bodljikava drača s ravuljama. Ravulje su dugo drvo s račvastim vrhom kojim se uzima drača i dugim drškom gura kroz mala vrata u klačinu. Čim drača prođe vrata klačine, jarki plamen odmah je pretvara u goruću buktinju, tako da odmah treba gurati drugu turu ili ubaciti drugu bilju koja isto tako brzo izgara. Cijela klačina izgleda kao užarena peć u kojoj se topi kamen. Vatreni plamen izbija kroz cijelu naslagu kamenja sve do pijevca. Ponekad plamen izbije i kroz nabijenu zemlju sa strane, što stvara dodatne probleme jer te nastale rupe treba začepiti da vatra ne prolazi vani. Vatru klačine uspoređuju s paklenom vatrom u kojoj sve gori a ne izgara. Kad isteknu predviđena čela, potroši se pripravljena drva za loženje, isprobava se kamenje s vrha klačine je li izgorjelo. Kamen se skine s klačine i polije vodom, ako se raspadne u kreč, znači klačina je dobro izgorjela i može se prekidati s vatrom. Ako se kamen ne raspada, ili se djelomično raspada i pokazuje se crni neizgoreni ostatak kamena što se zove "mućak", znači klačina još nije gotova treba još ložiti. Velika muka nastane kad sva pripravljena drva izgore a klačina još nije izgorjela. Bilo je takvih slučajeva jer ni najiskusniji klačinari ne mogu sa sigurnošću procijeniti koliko drva treba pripremiti za dotičnu klačinu. U tim situacijama priskaču u pomoć ljudi iz susjedstva dozvoljavajući sječu drva u njihovim ogradama da klačina dogori u potpunosti.

Kad klačina izgori, vrata se na njoj zaziđu i zatrpaju zemljom i tako ostavi nekoliko dana dok se klačina ohladi. Kad se klačina dovoljno ohladi da se kreč može u ruke uzimati, ruši se oko nje plot ili zid sa zemljom i uzima kamenje koje se pretvorilo u živi kreč. To kamenje je lagano, bijelo i ispucalo. Ono se stavlja u vreće ili sanduke i nosi kući, na gradilište ili se prodaje.

Količina kreča u klačini zavisi od veličine klačine i od kvalitete kako je izgorjela. Od prosječne klačine dobiva se oko pedeset tovara živog kreča.

Živi kreč se ne smije uzimati mokrim rukama jer ih oštećuje ili stavljati u mokre sude jer se onda pretvara u mrtvo vapno. Tko hoće od živoga kreča napraviti mrtvo vapno, iskopa jamu u zemlji tu stavi živi kreč i u njega ulijeva vodu dok se sve potpuno ne raspadne u vodi. Prilikom zatapanja kreča, ili kako to narod zove „tulečenje klaka“, odvija se kemijski proces praćen vrenjem, visokom temperaturom i posebnim mirisom. Ljudi nisu znali kemijske procese koji se događaju pri tulečenju kreča, niti su ih interesirale kemijske formule, oni su to sve znali iz prakse.

Kreč se upotrebljava za zidanje kuća i drugih boljih građevina. Krečom se bijele kuće iznutra i izvana. Krečom se mažu voćke da ih se zaštiti od raznih nametnika i štetočina.

 



[1] U Pološkom narodnom govoru ne postoji slovo „h“. Ovo slovo se jednostavno izostavlja pa se riječi izgovaraju ovako: andać, kruv, duvan, fala, Rvat, Ercegovina itd.

 

Zadnja Promjena ( Monday, 04 November 2013 )
 
Strict Standards: Non-static method HTML_content::Navigation() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 542
« Prethodna   Sljedeća »

Strict Standards: Non-static method mosHTML::CloseButton() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 545

Strict Standards: Non-static method mosHTML::BackButton() should not be called statically in /home/sovici/public_html/components/com_content/content.html.php on line 548
spacer.png, 0 kB
spacer.png, 0 kB
   
Joomla Template by Joomlashack
free joomla templates Joomla tutorials joomla themes

Strict Standards: Non-static method mosCache::getCache() should not be called statically in /home/sovici/public_html/includes/frontend.php on line 133